Muha, šala ili ne!
Umjetnost, a naročito slikarstvo, je oduvijek bio medium sa pogledima na društvo, njegov kritičar ili komentator. Od Renesansnog doba, muha se često može vidjeti na slikama umjetnika i taj trend je jako bio izražen sve do 17. vijeka. Zašto baš muha?
Postoje dvije teorije o pojavljivanju muhe na platnima. Jedna je o njenom mitološko-religijskom značenju dok je druga čista šala ili dokaz sposobnosti umjetnika. Prvi primjeri se javljaju u Italiji u periodu Renesanse. Taj period je bio svojevrstan preporod društva, a samim tim i umjetnosti. Insekti su oduvijek imali mitološke veze sa smrću i životom. U doba Renesanse postojala je težnja mješanja značenja srednjovjekovnih bajki/basni o prirodi sa religijskim idejama.
Možda je najbolje početi ovu priču sa jednom anegdotom koja je opisana u knjizi (Životi umjetnika), umjetnika i biografa Giorgio Vasari-ja. Mladi šegrt i umjetnik Giotto je stigao u atelje svog majstora Cimabuea, da bi pronašao na štafelaju portret na kojem je mjastor Giotto naslikao muhu, koja je naizgled stajala na nosu subjekta slike. Kada se Cimabuea vratio u studio, više puta je pokušavao da otjera muhu sa platna. Implicitno, ovo je trenutak u kojem je uočen genij mladog Giotta-a i koji označava početak nove ere u oblasti realizma. Priča je brzo prenijeta na druge umjetnike. U svom fiktivnom dijalogu između Leonarda i Pheidia, Giovanni Paolo Lomazzo je natjerao Leonarda da ispriča kako je mladi Andrea Mantegna prevario svog majstora Mantua slikajući muhu na trepavicama lava na njegovoj slici Svetog Jeronima. Zavidjevši svom šegrtu na njegovom talentu, majstor ga je poslao da radi sa Belinijem. U ovim pričama, muha predstavlja umjetnost koja krije umjeće slikara, vulgarna razmetljivost koja nastaje kao posljedica običnosti i uništenja nečega što postoji i što je napravljeno.
Po drugom značenju, muhe se povezuju sa mitologijom i religijom. Muhe imaju dugu istoriju u zapadnoj umjetnosti. Još od srednjeg vijeka, pojava muhe na umjetničkom djelu je korištena da simbolizuje smrt ili trulež duše i tijela. U to vrijeme se vjerovalo da se muhe spontano stvaraju iz blata i da su imale jaku vezu sa đavolom, ili Belzebubom, koji je u Novom zavjetu opisan kao „gospodar muha“. Na slikama “vanitas” (slike mrtve prirode holandskog žanra iz 17. veka koje sadrže simbole smrti), muhe se često pojavljuju uz lobanju, podsećajući na nestalnost fizičkog tijela i neizbježnost smrti. Na slikama gdje su prikazane kako zuje oko žene, muhe ukazuju na pohotnu raskalašnost i nepristojnost. A u blizini plemića ili sveštenstva, smatra se da muha implicira korupciju i prevaru.
Od novijih umjetnika, koji je volio da se oslanja i na simboliku starijih perioda svakako treba spomenuti poznatog španskog umjetnika Salvadora Dalija za kojeg neki kažu da je bio gospodar muha. Naslikao ih je mnogo puta, uključujući i muhu na satu poznate njegove slike “Postojanost sjećanja”. Dali je je koristio i vojsku mrava da označi propadanje vremena i kao znak privremenosti života.
Bilo da je muha tu da nas podsjeti na prolaznost života i mogućnosti da krenemo putem raskalašenosti i korupcije ili da je to samo šala slikara koji se želi pohvaliti svojim talentom, sljedeći put kada budete u prilici da gledate umjetnine iz ovog perioda potražite muhu. Možda vas ona navede da mahnete rukom i otklonite misli koje vas muče i navede da se našalite sa samim sobom. Možda je ona upravo tu da na momenat odvuče pažnju sa važnijih detalja slike i samog života. Za svoj prosječan život od 20 dana, ona nema vremena da veliča sama sebe i vjeruje da je centar svijeta.
Muha ili ne, umjetnost je tu za dušu!