Ah ta divna kafa

Kafa je danas globalni napitak koji se uzgaja na četiri kontinenta i pije sa velikim žarom na sedam. Kafa je piće svakodnevnice bilo da je pijemo odmah po ustajanju, oko podne lagano pijuckajući ili u poslijepodnevne sate kao piće koje nam daje snagu da izdržimo do kraja dana.

Istorija kafe počinje sa “mitološkom” pričom koju mnogi u ovoj branši vole prepričavati. Priča je o mladom Kaldi, čuvaru koza, koji je primjetio jednog dana da su njegove koze jele crvene bobice i poslije toga totalno “podivljale”. Kada je to vidio, morao je i on da proba te bobice. Proveo je ostatak dana “plešući” pun energije i odlučio da se konsultuje sa imamom koji je takođe probao te neobične bobice. Imam tu noć nije spavao, što mu je dobro došlo zbog noćne molitve. Po jednoj verziji priče, imam je potopio bobice u vodu i podijelio taj napitak sa prijateljima, a po drugoj verziji, bacio je bobice u vatru i kada su one počele da gore, osjetio taj božanstven miris, izvadio bobice iz vatre, samljeo ih i sa vodom napravio kafu.

Ova priča se u Evropi pojavlje prvi put 1671 godine. Tačan datum kad se kafa počela koristiti i kako je do toga došlo niko tačno ne zna. U knjizi, Kanon medicine, slavnog perzijskog filozofa i doktora Ibn Sïnā (980-1037) nalazimo na začinsko bilje i dekoraciju koja jako podsjeća na derivate kafe.

Sa sigurnosću se može reći da je u prvih 200 godina od otkrića kafe ona bila korištena od strane Muslimanskog stanovništva koje je živjelo oko Crvenog mora. Sufisti prenose kafu dalje na sjever i istočne obale arapskog poluostrva i tako kafa dolazi do Džede i svetih mjesta Meke i Medine. 1511 godine, kafi se sudilo na Islamskom sudu jer su jedni tvrdili da ona ima isto dejstvo kao alkohol i droga. Kafa biva jedno vrijeme zabranjena ali to nije dugo trajalo. Kada je beg koji se zalagao za zabranu bio smijenjen, ispijanje kafe na javim mjestima se nastavilo. Kafa potom putuje dalje, moguće uz pomoć vjernika koji su obliazili ova sveta mjesta i tako dolazi do Otomaskog carstva. Kafane niču kao gljive poslije kiše i postaju mjesta gdje se priča o svim važnim dešavanjima, mjesta gdje se gube granice izmedju staleža, uopšte novog načina duženja. Neminovno one postaju i mjesta političkog okupljanja, a 1633 godine Sultan Murat, koji je inače imao problema sa uspostavljanjem kontrole nad carstvom, zabranjuje kafane poslije velikog požara u Istanbulu za koji su okrivljene kafane i pušenje u njima. Zabrana je trajala u Istanbulu i 1650- tih godina mada nije toliko bila poštovana van zidova grada i čitavog carstva. Kafane postaju centri trgovine i razmjene kroz čitav Islamski svijet. 

Do 1540-tih Etiopija je bila glavni proizvodjač kafe, potom to mjesto dobija Jemen, mjesto Moka ( Al-Mocha ili Al-Mokka) koji je bio i luka, a tu nastaje i nova vrsta kafe sa nešto većim zrnom, te odatle i ime. Sa kolonijalizmom, kafa se počinje saditi i u kolonijama. Javi (1696) i Surinamu (1712) od strane Holanđana. Na Jamajci (1730) od strane Engleske i od strane Francuske na kolonijama Marinik (1723) i Reunion (1715).

Kafa je poklon Afrike svijetu i na tom kontinetu postoji 130 vrsta kafe. Najpoznatija je Arabika. Iz Azije, tačnije Indonezije, dobijamo kafu Robustu. Iz Brazila, dobijamo Caturra i Catuai, sa Havaja dolazi Kona kafa.

Kafa je zaista piće i dio kulture čitavog svijeta. U Evropi se popije 55,3%, Aziji i Oceaniji 20,9%, Američkom kontinentu 38,5%, a u Africi 7%. Način na koji se kafa priprema se razlikuje u različitim krajevima svijeta. Koristi se za pravljenje kolača, sladoleda, čak i alkoholnih pića.

Meni je i dalje najdraža ona naša starinska kafa, napravljena na način kako su je pravili naši stari, u džezvi sa proključalom vodom i svježe samljevenom kafom iz ručnog mlina koji je moj tata napravio. Na žalost, ne pravim je često ali miris i ukus te kafe je nešto što je neponovljivo i neminovno me vreća u djetinjstvo. Proganjala bih svoju baku, kada će peći kafu i stalno bila uz nju da ne propustim taj doživljaj. Ona bi me strpljivo primala u svoje društvo i dok bi pekla kafu, isključivo koristeći šiš, slušala moje priče i odgovarala na razna pitanja dok se kafa pekla. Miris bi se širio svuda oko nje i jedva sam čekala da otvori šiš i da vidim sjajna tamna zrna kafe i pomirišem, onako izbliza, svježe pečenu kafu. Neću ni spominjati tek kako je sva kuća mirisala kada bi poslije toga baka napravila kafu, sjela i polako je ispijala sa svojim najdražim, dok smo mi djeca tražili da umočimo samo jednu kocku, a odrasli nas prepadali o rastućem repu, uz smijeh.

Ova priča o kafi bi mogla i dalje da se nastavi. I dok ispijam svoju jutarnju kafu i pišem ovaj tekst, svima Vam želim da je pijete sa svojim dragim ljudima i da Vam svaki dan počne polako, kako ispijanje kafe to i zaslužuje.