Upoznajmo kreativce - Jovanka Rožić
Kad se skromnost
i vrhunsko
umijeće
udruže
Svaki taj oronuli komad, kome je samo propao vanjski, površinski izgled je bio osuđen da završi negdje u garaži ili u gorem slučaju na otpadu. Jja sam ga restauracijom ponovo vratila u krug njegove porodice i zauzeo je posebno mjesto u kući, stanu i duši vlasnika.
Jedna stvarno posebna žena. Poznajem njen rad unazad 20-tak godina, ali nju kao osobu imala sam prilike bolje upoznati kroz jedan medjunarodni projekat unazad par godina i sa pravom kažem zaista jedna posebna žena. Iza nje je ogromno dugogodišnje iskustvo u drvnoj industriji velikih sistema nekadašnje države, dosta velikih, manjih i onih skroz majušnih projekata, kojima pristupa sa istim žarom, bez obzira na veličinu i finansijsku korist. A na prvu kad je sretnete, preko puta vas će biti jedna tiha žena, koja držanjem i odnosom prema vama ne odaje veličinu višedecenijskog iskustva u svom poslu. Naprotiv, slušaće vas pažljivo, probati razumjeti vaše želje i potrebe i predložiti vam najbolje moguće rješenje, strpljivo, polako i sa puno ljubavi. Ona jednostavno obožava svoj posao.
Pošto je sugradjani znaju kao nekoga ko fantastično restaurira stari namještaj (jednom sam pročitala za nju na Fb “ona je Tesla za drvo”) razgovor smo počeli pitanjem:
Kreativa: Da li je restauracija namještaja jedini posao kojim se bavite?
Jovanka: Ovaj posao radim kad je vrijeme odmora. Kako lijepo zvuči odmaram se kad radim. Svaka promjena vrste posla u toku dana je odmor, punjenje baterija. Ne radim samo ovaj posao, radim poslove koji su vezani za moju struku i za koju sam školovana, a i ovaj posao restauracije namještaja je jedano od zanimanja zahvaljujući kojem se i sam čovjek dok ga radi rehabilituje, dobije novu energiju.
Kreativa: Koji su to poslovi vezani za Vašu struku?
Jovanka: Moj poslovni razvoj je tekao postepeno, baš školski, završen mašinski fakultet, odsjek mehanička tehnologija drveta, zaposlenje u velikoj drvnoj industriji u kojoj je organizacija posla bila po najvišim standardima, na zavidnom nivou. U tom velikom sistemu sam radila u oblasti površinske zaštite drveta, to mi je najviše privlačilo pažnju. Radom u velikoj firmi, postoje i veliki poslovni izazovi, a dobijete i šansu da mnogo naučite u struci. To mi je omogućilo da steknem osnovno, temeljno znanje koje se naravno uz rad nadograđuje. Mogu da se zahvalim toj životnoj šansi jer mi je ona dala priliku da se bavim svim ovim poslovima u struci, jedan od njih su i kosultantski poslovi u drvnoj industriji, oblast površinske zaštite drveta.
Kreativa: Zašto ste napustili veliki sistem?
Jovanka: Poslije ratnih godina nestalo je velikih sistema, firmi, koje su mogle da imaju svoje stalno zaposlene inženjere u razvoju i proizvodnji, nego su nastale zanatske radnje, mala i srednja preduzeća, i ja sam krenula u voide privatnog biznisa. Ujedno mnoge druge manje firme i zanatske radnje trebale su i konsultantske usluge koje sam maločas spominjala. tu su i aktivnosti sa timom kolega saradnika kod projektovanja tehnoloških osnova proizvodnje, oblast lakirnice u drvnoj industriji, kad su u pitanju nova preduzeća, a i rekonstrukcija postojećih. Neki od urađenih projekata su: ,,MC Milan”-Banja luka , Boksit -Millići, Ećo kompani-Sarajevo, Rizba –Prnjavor...
Kreativa: Koliko mi je poznato, bavite se i edukacijama?
Jovanka: Da. Radim i poslove obuke radnika u lakirnici, izradu tehnologija novih proizvoda i rješavanje problema u toku proizvodnje. Radim i prekvalifikaciju odraslih u ustanovi WMT Banja Luka, obuka lakirera za drvnu industriju. Svi ovi poslovi su poslovi u radnom vremenu i svrha je da se znanje prenosi na mlađe generacije.
Kreativa: Vratimo se restauraciji?
Jovanka: Ovim poslom sam se počela baviti odmah nakon rata. Tad sam već imala radnog iskustva u prizvodnji, stekla su se već neka znanja, teorija i praksa su se već zbližili pa se javila potreba da se nešto konkretno stvara. Svaka prilika bi trebala da stvara nove šanse. Ja sam u ovoj poslijeratnoj prilici vidjela svoju šansu. Zašto sa malo ulaganja materijala i više znanja i rada ne bi napravila neku promjenu? Nastojim da sam u kontinuiranom kontaktu sa novim materijalima i novim tehnologijama, pa to primjenjujem u ovom svom zanimanju. Sve se ovo složilo i stvorilo mogućnost da radim ovo što radim.
Kreativa: Od kuda ljubav prema restauraciji starog namještaja?
Jovanka: Ljubav prema ovom poslu je jedna možda povezana priča sa mojom životnom željom, da se bavim madicinom. Nisam postala ljekar za ljude, ali “liječim” namještaj i dajem mu novi život. Nekada se treba prepustiti životnoj sudbini. Možda su nam bolji putevi odre,đeni nego što ih mi sami pravimo. Kod mene je ispalo tako, moje zanimanje me čini sretnom i zadovoljnom, sad ću vam objasniti zašto. Medicinom sam htjela da se bavim iz razloga da pomažem ljudima, da liječim ljude. Kako nisam otišla u tom pravcu već u pravcu namještaja, pokušala sam sebe pronaći u svemu tome, da spojim želju i zanimanje. Taj spoj se našao u restauraciji namještaja. Svaki komad se može spasiti od vremena propadanja, može mu se dati novi izgled, može se starom dizajnu namještaja novom tehnologijom i novim materijalima dati, novi izgled u drugom prostoru i vremenu. Znači, svakom restauriranom komadu namještaja poklonim još jedan novi život za kog su obično vezane životne porodične uspomene. Svaki taj oronuli komad, kome je samo propao vanjski, površinski izgled je bio osuđen da završi negdje u garaži ili u gorem slučaju na otpadu, ja sam ga restauracijom ponovo vratila u krug njegove porodice i zauzeo je posebno mjesto u kući, stanu i duši vlasnika. Moj zaključak je da je baš ovo zanimanje kojim sam htjela da se bavim. Svaki urađen komad me čini sretnom,uspjela sam da komadu namještaja ponovo vratim novi izgled u skladu sa dizajnom protora u kom će da se nalazi, produžim život i vratim u krug porodice, a u medicini to nije uvijek moguće.
Kreativa: Kakvu budućnost prognozirate restauraciji starih komada?
Jovanka: Što se ovog posla tiče bilo ga je i biće. Kapacitet restauracije namještaja je mali, jer je ovo detaljan i spor posao.Zašto se ovaj namještaj radi? Pa zato što je namještaj iz ranijeg vremena rađen u velikom sistemu gdje su fabrike bile opremljene tehnologijom, stručnim kadrovima i dobrim, školovanim majstorima. Sve ovo je nestalo u ratu i poslije rata. U proizvodnju namještaja se krenulo ponovo, malo je reći od nule sa malim radionicama i što još nije dobro, namještajem su se počeli baviti ljudi koji nisu od te struke, pa često se prave loše kopije namještaja. Dosta će vremena proći da se mogne napraviti serija namještaja kao nekad u kojoj je učestvovalo mnogo ljudi u lancu, arhitekte, konstruktori, tehnolozi, modelari, obučeni majstori. Bez svih ovih ljudi u lancu ne možemo očekivati mnogo od novih proizvoda. Proizvodnja dobrog namještaja je velika investicija, ozbiljna proizvodnja, za pojedince je nerealna. Bez državnog ulaganja i ujedinjenja drvnih klastera nema nekog nadanja u značajnom pomaku proizvodnje namještaja. Zbog svih ovi okolnosti na nama je da sačuvamo komade starog kvalitetnog namještaja i sa njegovim prisustvom u enterijeru oplemenimo cijeli prostor. Restauracije će uvijek postojati….
