Da li odgajamo sebičnu djecu koja ne pomažu drugima?

Već ste sigurno sa svojim partnerom, majkom ili najboljom prijateljicom razgovarale na temu odgoja djece, današnjih generacija “sebične i lijene djece”. Ako se pitate da li i same doprinosimo tome, odgovor ćete možda naći u sljedećem tekstu.

Naučnici već decenijama dokumentuju iznenađujući fenomen: u mnogim kulturama širom svijeta roditelji se ne trude da odgajaju ljubaznu djecu koja su spremna pomoći drugima. 

Sa druge strane, postoje kulture kao što su lovci sa Arktika, farmeri u Andima, stočari u kenijskoj savani ili ribari na Filipinima, u kojima djeca dobrovoljno pomažu mami oko pranja suđa ili bez pogovora prekidaju vožnju biciklom da bi tati pomogli unijeti namirnice u kuću. Ova djeca, kada dobiju čokoladu na poklon, počaste mlađu sestru ili brata prije nego što sami odlome parče.

Šta roditelji u ovim kulturama rade da bi svojoj djeci usadili takve osobine? 

Psiholog Lucia Alkala je putovala u tri najcjenjenije svjetske kulture - Maje, Inuite i Hadžabe - i razgovarala sa majkama, tatama, dedama, bakama i prabakama o roditeljstvu. Shvatila je da u kulturama koje odgajaju korisnu djecu, roditelji, još od malih nogu, uključuju djecu u porodične poslove, ne mareći što će mala djeca napraviti malo nereda ili usporiti posao. 

Mnogi današnji roditelji često rade upravo suprotno.

Recimo, ujutro pravite omlet. Dolazi vaš četverogodišnjak, penje se na stolicu pored vas i uzima vam viljušku iz ruku. Kakva je vaša reakcija? Način na koji reagujete na ovaj gest malog djeteta koje pokazuje interes da vam pomogne je ključna tačka u tome da li dijete raste u dvanaestogodišnjaka koji želi da pomogne oko kuće ili (mnogima od nas će ovo zvučati poznato) u dijete koje će kolutati očima kada ga upitate za pomoć.

Mnoge današnje mame ne dozvoljavaju maloj djeci da pomažu u kućnim poslovima jer znaju da ona još uvijek nisu kompetentna te da će svojim neiskustvom i neznanjem stvoriti još više posla za njih. Ali Alkala i drugi psiholozi kažu da ovo može imati veoma negativne posljedice. Vremenom to može umanjiti djetetovu motivaciju da pomogne i eventualno ugasiti njegovu želju za saradnjom.

Potrebno je znati da djeca u početku imaju veliku želju da rade zajedno sa roditeljima - da sarađuju i budu dio tima. Ako vi kao roditelji namjenski obavljate poslove dok dijete nije tu, ako ih pošaljete da se igraju ili gledaju televiziju dok vi radite, ili ako pretjerano upravljate aktivnošću uz mnoštvo uputstava i ispravki, mala djeca će biti obeshrabrena, gubit će interesovanje - ne samo za kućne poslove, već i za bilo kakvu pomoć roditeljima. U isto vrijeme, djeca propuštaju priliku da nauče kako da sarađuju i rade zajedno sa svojom braćom, sestrama i roditeljima.

Drugim riječima, ako vam četvorogodišnjak zgrabi viljušku iz ruke dok mućkate jaja, taj gest znači da dijete želi da vam pomogne. Vaše dijete jednostavno ne zna najbolji način da vam to kaže. Na vama je da pronađete način da ga uključite i dozvolite mu da vam pomogne.

U traženju odgovora na pitanje kako vi kao roditelj možete dozvoliti nespretnom djetetu da pomogne u zadatku koji zapravo još ne može da uradi, a posebno u zadatku koji je za njih možda previše opasan, može vam pomoći istraživanje Šine Levi (Sheina Lew-Levy), psihologa iz Kanade. Ona je naime posmatrala nekoliko porodica iz Republike Kongo. Pratila je djecu, uzrasta od 3 do 17 godina, po četiri sata svakog dana i došla do sljedećeg zaključka. 

Umjesto da dozvole da dijete samo odabere način na koji će pomoći, koji možda nije primjeren njihovom uzrastu i vještini, roditelji su proaktivno redovno tražili pomoć od djeteta koje se nalazi u blizini. Ovi zahtjevi za pomoć nisu poput “Mila, počisti dnevnu sobu“ ili “Mili, idi, spremi svoj krevet“. Ovi zahtjevi su mali, lagani zadaci - podzadaci. Njihova svrha je da nauče djecu kako da budu od pomoći kada je drugima potrebna pomoć i kako da sarađuju sa ostalim članovima porodice.

Primjeri takvih podzadatka su kada vam je recimo, usred kuvanja, kašika koja vam treba nedostižna, te od djeteta, koje se nalazi u blizini, tražite da vam je doda. Ili kada iznosite smeće i ruke su vam pune, zatražite od djeteta da vam pridrži ulazna vrata. Sličan podzadatak je i kada pred kraj spremanja večere date djetetu tanjire i kažete mu da ih stavi na sto. To su brzi i laki podzadaci koje djeca mogu da urade. Ali, u isto vrijeme, to su stvarni zadaci koji su korisni i koji daju stvarni doprinos.

Roditelji treba da uključuju djecu u svakodnevne obaveze redovno, počevši od najmanjeg pa sve do najvećeg zadatka. Kako djeca odrastaju i postaju kompetentnija, dobijaju sve složenije podzadatke, a zatim i potpune zadatke. Vremenom, djeca sama počinju da obavljaju potrebne zadatke a roditelji sve manje treba da im govore šta da rade.