Biti umjetnik nije lako ni danas, a zamislite kako je bilo početkom prošlog vijeka biti umjetnik-žena. Bio je to period svjetskih ratova i još uvijek jakog patrijarhalnog okurženja. Za jednu ženu to je bio period u kojem je lomila tabue i krčila put novim naraštajima. Pričamo o Milevi Mici Todorović.

Rođena u Sarajevu pod imenom Mileva ali je više bila poznata kao MIca, naročito sarajlijama. Osoba koja je plijenila svojim tihim i vedrim duhom, nenametljivom prirodom i naravno slikama koje su odražavale život, vrijeme u kojem je stvarala, a ponekad i kojem se svojim bojama suprotstavljala. Osnovnu i srednju školu završava u Sarajevu, a Akademiju u Zagrebu. U to doba Meštorović je bio dekan fakulteta. Iako je bila podsticana od strane profesora, držala se po strani i nije lako iznosila svoja mišljenja i svoje vizije umjetnosti. Znala je da je kao ženu neće lako prihvatiti u tadašnji muški svijet umjetnosti, a naravno ni poslušati njeno viđenje umjetnosti i svijeta.

Prvu izložbu je imala u Londonu, 1930-te godine. Potom i u drugim gradovima Engleske. U periodu izmedju 1930- 1937 sve je manje slikala i gotovo da je prestala. Ovo je bila, na žalost, sudbina mnogih talentovanih umjetnica tog vremena u BiH, koje su ambiciozno počinjale karijeru i onda se polako gubile i nestajale sa scene na kojoj je glas žena-umjetnika bio manje vrijedan. Na sreću, nastavila je da slika i iza sebe ostavila veliki opus radova.

Kada su došli ratni dani Drugog sv. rata, Mica je ostala u Sarajevu, slikala i tajno podržavala pokret otpora i komuniste. Neko ju je na žalost prijavio ustašama kao Srpkinju i ona biva odvedena u logor. Uspijeva da preživi kako ustaške tako i njemačke logore i po završetku rata se vraća u Sarajevo. Bila je jedina među slikarima koja se 1945-te odazvala pozivu Državne komisije za utvrđivanje ratnih zločina iz Beograda, da svojom umjetnošću posvjedoči o ratnim užasima. Strahote koje je prošla dokumentovala je ciklusom crteža "Posljednje žrtve Jasenovca i Gradiške", a na svoj život iz tog perioda osvrnula se i u tekstu "Kroz zatvore i logore”. Postoji i priča da je po povratku iz logora u Sarajevo, srela tu istu ženu koja je prijavila i ova joj se izvinjavala plakajući u očaju, a iz straha šta joj se može desiti u novom režimu. Mica je samo klimnula glavom i oprostila. Šta reći!

Učestvovala je u osnivanju Udruženja likovnih umjetnika BiH 1945-te godine, te bila jedna od prvih profesora u tek osnovanoj Školi za primijenjene umjetnosti u Sarajevu, gdje je radila do penzije. Todorovićeva je 1949-te godine prva izložila ženski akt, što je bio pokazatelj velike građanske hrabrosti. Prva njena samostalna izložba, po oslobođenju, bila je 1954-te u Beogradu, druga 1962-ge u Sarajevu, treća 1968-me u Beogradu i četvrta 1975-te u Sarajevu. Prva je žena u BiH koja je postala redovna članica Akademije nauka BiH, a zatim i članica Srpske akademije nauka i umjetnosti. Dobitnica je nagrada i priznanja kao što su Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, nagrada ZAVNOBiH-a, 27-julska nagrada BiH, Orden zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom. Bila je dio društva najznačajnijih bosanskohercegovačkih umjetnika: Voje Dimitrijevića, Ismeta Mujezinovića, Danijela Ozme i Romana Petrovića.

Ono što je najljepše i što čini najveću vrijednost u opusu Mice Todorović jeste njen osjećaj za boju, senzibilitet za prefinjeno doživljavanje prirode i stvari oko sebe, jedan istančani ukus da u svojim radovima pri komponovanju slike odbaci sve što je suvišno, nepotrebno i da prezentuje onaj čisti likovni doživljaj koji je darovan samo onim najrjeđim likovnim stvaraocima.

Čitav život je živjela na Gorici, dijelu Sarajeva gdje je živjelo dosta romske populacije i često je upravo slikala malu romsku dječicu i neke od tih slika spadaju u njene najbolje radove. Privatno je živjela povučeno, sa sestrom, nikad se nije udavala ni imala djecu. Umrla je oktobru 1981-ve godine i kako danas nema niko od njene rodbine u Sarajevu, njen grob je oštećen i zapušten. Ispred Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu nalazi se postament bez biste koja je sklonjena u depo Akademije kako bi se spriječila njena krađa. Jedna ulica na Gorici nosi njeno ime. Njen umjetnički opus je tu da nas podsjeti na ovu nevjerovatnu ženu koja je svojim duhom i umjetnošću označila jedno vrijeme i koja je na sebi sopstven način mijenjala svijet u kojem je živjela.