Muzej moderne umjetnosti u New York-u je krajem 2018-te i početkom 2019-te godine organizovao jednu veoma interesantnu izložbu, naročito za sve nas koji dolazimo sa teritorije bivše Jugoslavije. Naravno riječ je o izložbi pod nazivom “Prema betonskoj utopiji: Arhitektura Jugoslavije 1948- 1980” (Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948–1980). Ovdje ipak nećemo pričati o samoj izložbi već o knjizi koja je nastala kao posljedica ove izložbe. Knjiga je dobila naziv po betonu koji je korišten da bi se zemlja podigla ali i jedne gotovo utopijske mogućnosti za bolji život koji se desio u jednom trenutku i zauvijek prošao.

Knjiga obiluje primjerima, crtežima i pričom o arhitekturi Jugaoslavije. Pored toga tu su i analize ne samo arhitekture već i života ljudi i zemlje jedne ere. Ona je prije svega posvećena arhitekturi zemlje koja se našla između dva bloka i tražila neki svoj put. Njena arhitktura je odraz tog izbora i uticaja koji je modernizam Evrope ostavio na nju. Osim toga nacionalana, regionalna šarolikost i želja da se zemlja iz jedne agrarne i zaostale, dovede u modernu i savremenu, utiču na razvijanje modernizma u zemlji. 

Ne samo da je modernizam Jugoslavije bio dio njene arhitekture, arhitekte toga doba osim što zadovljavaju potrebe Jugoslavije i regije postaju i izvor modrnizma za mnoge zemlje Nesvrstanog pokreta. Ove priče su, bar za mene, bile novo otkriće o kojem do sada nisam puno čula i razmišljala. Samo neki od primjera su zdanja u Lagosu, Zambiji, Ugandi i Nigeriji.

Jako puno projekata zgrada i kompleksa za život, spomenika antifašizmu, rekonstrukcija čitavog grada poslije stravičnog zemljotresa (Skoplje, 1963), muzeja, univerziteta i svega što je imalo veze sa arhitekturom je opisano u ovoj knjizi. Ovdje ćemo spomenuti samo nekoliko. 

Hotel Haludovo, ostrvo Krk, je bio veliki i jedan od prvih ako ne i prvi projekat izgradnje hotela na Jadranu. Arhitekta Boris Magaš je na najbolji način uklopio hotelski kompleks u njegovo okruženje. Hotel je bio mjesto susreta inostranih gostiju i lokalnog stanovništva i daleko od ekskluzivnih, zatvorenih hotela današnjice. Svojim rješenjima i dizjanom arhitekta je stvorio jedno predivno zdanje koje danas, na žalost, stoji i čeka neko bolje vrijeme za sebe. 

Kiosk K67 je dobro poznat svima nama koji smo odrasli u Jugoslaviji. Djelo slovenačkog arhitekte Saše J. Machig, krasilo je mnoge gradove ne samo u Jusoslaviji već je stiglo i do Japana, SAD-a, Kenije i Sovjetskog Saveza. Svojim oblikom i bojama predstavljao je preobražaj jednog društva kako u materijalnom tako i ideološkom smislu i početak novog industrijskog procesa koji je omogućio i stvaranje ovog kioska.

Šeferudin bijela džamija, djelo arhitekte Zlatka Ugljena i danas je veoma prominentno zdanje u Visokom. Zdanje je odraz regionalizma arhitekture Jugoslavije i osvrta na lokalne karakteristike gradnje ali i uticaj svjetskog modernizma. Ugljanin nas svojim piramidalnim oblikom džamije upućuje na povezanost molitve i neba, dok krov sastavljen od pet segmenata upućuje na pet dužnosti u Islamu. Svjetlo iz ovih pet dijelova krova ulazi pod različitim uglovima i tako ukazuje na različitosti pet dnevnih molitvi. Rješenja koje je postavio arhitekta i sam izgled džamije i danas predstavlja raritet u izgradnji džamija u Bosni.

I da zavrsimo sa Paviljonom Jugoslavije na Expo 58. Zamišljen sa željom da pokaže da jugoslovenski put socijalizma nije obilježen simbolikom i izgledom koji odlikuje zemlje istočnog bloka. Sa svojim otvorenim prostorom i mogućnošću posjetioca da prolazi kroz paviljon bez prepreka, kao što su vrata, bilo unutrašnja ili vanjska. Paviljon je bio popločan sa dvanaest vrsta mermera iz svih krajeva Jugoslavije. Arhitekta Vjenceslav Richter je svojim arhitektonskim rješenjima zadivio i ovaj paviljon je bio jedan od najuspješnijih. Paviljon je kupio belgiski kontraktor i rekonstruisao ga kao College of Saint Paulus u mjestu Wevelgem gdje i danas stoji.

Mnoge građevine predstavljene u ovoj knjizi su danas u jako lošem stanju i niko se o njima ne brine. Žalosno je vidjeti da se tako loše odnosimo prema nasljeđu koje smo dobili. Nadajmo se da će ova izložba i knjiga pobuditi u nama potrebu da sačuvamo vrijedne objekte i rad svjetski priznatih arhitekata.

Možda ova knjiga i izložba dolaze u vrijeme kada se ponovo vraćamo brutalizmu kao izvoru dizajna i arhitekture u kojoj betonski oblici i forme dominiraju i podsjećaju nas na neke druge, bolje dane izgradnje i stvaranja. Ipak ova knjiga i njen značaj u čitavom opusu svjetske arhitekture imaju svoje mjesto i vrijednost. Sigurna sam da će svako ko je pročita biti impresioniran. Možda čak inspiriše i novu generciju arhitekata!