Peksimeti moga djetinjstva,

Priča baka Duška, baka koja voli da kuha

“Peksimeti, šta to znači? Odakle im takvo ime?“, pitali smo baku Dušku. Nije znala da nam odgovori. Rekla je da odgovor na to pitanje ne zna ali da dobro pamti to divno pecivo koje je njena mama za ljubav njenog oca i nje često pravila.

Svoju priču, baka Duška počinje ovako: “Čitam ovih dana na Internetu da peksimetima nazivaju uštipke, mekike i razna druga tijesta koja se prže. A ja ću vam reći da su moji peksimeti sasvim drugačiji. Mekani, sladunjavi, lisnati i pečeni. Ali ne pečeni bilo kako, nego pečeni u obliku pletenica, pa rumeni i posuti makom.

Poželimo tako moj tata i ja jedan dan za sutrašnji doručak peksimete a moja vrijedna mama uveče odmah priprema veliku, emajliranu, plavu posudu sa ručkama sa strane. Bila je to čuvena vangla u kojoj je mama Joka mijesila razne specijalitete. Hljebove, uštipke, štrudle, kolače, torte i sva moguća dizana tijesta, ali ništa se nije moglo porediti sa mojim omiljenim - peksimetima o kojima želim da vam pričam. I sada, kada zatvorim oči vidim kako mama u vanglu stavlja jaja, šećer, ulje, brašno, mlijeko i to sve “otprilike”. Kakva vaga, sve je to moja mama mjerila od oka. Nakon što je dodala sve te sastojke, sve bi ih sjedinila i dobro izmutila - “isklofala“, kako je u šali govorila. Ovo divno, mekano tijesto bi zatim prekrivala čistom krpom i ostavljala do ujutro da nakvasa ili kako danas moderno kažu da “udvostruči volumen“.

Ujutro se čarolija nastavljala. Mamine ruke su, blago pouljene, zatim odvajale djeliće tijesta. Od njih je mama pravila male valjčiće. Uzimala bi tri takva valjčića i od njih motala pletenicu. Kao mala djevojčica bila sam zadivljena kako su svi ti valjčići iste debljine i iste dužine. Sve pletenice kao iz kalupa, potpuno jednake. Pletenice su se redjale u tepsiju a napunjena tepsija ostavljala se još neko vrijeme pokrivena da pletenice narastu. Prije nego ih je stavljala u rernu, mama bi ih premazala domaćim, jarko žutim žumanjcetom i posipala makom. Ostavila bi poneku i bez maka, tek da budu različite. Miris dok se peku, evo i sada osjećam….mmmmm.

Pečene i ohladjene, pletenice su se stavljale u onu istu plavu vanglu iz koje su i potekle. Sada je ta vangla bila uvršato puna mirisnog i rumenog peciva - mojih peksimeta. Prekrivena vezenom krpom zauzimala je počasno mjesto na sredini stola. Svako malo, podizala bi se krpa i iz vangle su nestajale pletenice. Selile bi se na tanjir ispred svakog od nas, gdje bi sa medom uz čaj ili džemom uz bijelu kafu nestajale u trenu. Ja sam ih najradije jela sa džemom od šipurka. Jeli smo ih i u vrijeme doručka, i u toku dana, i za večeru. Sve dok se jednom, kada bi se podigla krpa i ugledala prazna vangla, ne bi začuo uzdah i slijedilo pitanje: “Zar već?”. “

I na kraju evo i tog “odokativnog” recepta.

Sastojci:

• 3 jaja

• 1 šolja šećera

• 2 kesice vanilin šećera

• 1 šolja ulja

• 1 šolja šećera

• 1 šolja mlijeka

• 1 šolja vode

• 1 kesica kvasca

• 1 kg brašna

• rendana korica jednog limuna

Postupak:

Jaja malo umutiti. Dodati im šećer, vanilin šećer i rendanu koricu od limuna. Mutiti zajedno dok se šećer ne rastopi. Ovoj smjesi dodati kvasac koji smo prethodno potopili u malo mlijeka da nadodje, ulje, mlijeko i vodu. Sve dobro sjediniti. Postepeno dodavati brašno i miješati dok se ne dobije fino i mekano tijesto. Tijesto zatim ostaviti sat, dva da nadodje a onda od njega praviti pletenice kao u gore navedenoj priči. Rernu zagrijati na 200C. Ubaciti pleh sa peksimetima i nakon nekoliko minuta smanjiti temperaturu na 180C. Peći 20-30 minuta, u zavisnosti od jačine rerne.