Da li ste znali da su prve salvete bile jestive?
Prije nego vam pokažemo tri jednostavna i veoma efektna načina kako da od svojih gostiju izmamite kompliment na lijepo postavljenom stolu i vještini savijanja salveta, željeli bi da vam ispričamo njihovu kratku, zanimljivu istoriju.
Da li ste znali da su prve salvete bile jestive?
Na tome možemo zahvaliti Spartancima iz drevne Grčke koji su u to doba jeli rukama. Komad mekanog tijesta koji su Spartanci zvali „apomagdalije“ se sjekao na sitne komade i mijesio za stolom, a zatim koristio za čišćenje prstiju.
U doba rimskog carstva postojale su dvije vrste platna za salvete - sudarium (sudarium) i mapa (mappa). Sudarium, "maramica" na latinskom, bio je tkanina džepne veličine koju su Rimljani koristili za brisanje čela tokom obroka. Kako su voljeli da jedu izležavajući se, preko ivice kauča, da bi ga zaštitili, širili su veću tkaninu - mapu, koju su koristili i za brisanje usta. Svaki gost je donosio svoju mapu, i one su pri odlasku sa gozbi bile punjene delikatesima zaostalim od gozbe.
U ranom srednjem vijeku, salvete potpuno nestaju sa stola, a ruke i usta se brišu hljebom, rukama ili odjećom. Nešto kasnije, stolove iz tog perioda krase tri krpe. Prva, nazvana kauč (od francuskog, coucher, što znači „leći“) stavljana je uzdužno ispred gospodara. Preko kauča bio je položen dugački peškir poznat pod imenom “surnap” (surnappe), što znači „na platnu“ i on je označavao mjesto počasnog gosta. Treća tkanina bila je zajednička salveta i ona je visila sa ivice stola.
Od tkanine kojom se prekrivao sto, salveta prelazi u tkaninu koju posluga nosi preko lijeve ruke. “Maitre d’hotel” (u današnje vrijeme bi to bio šef sale) kao simbol statusa i čina, nosio bi salvetu preko lijevog ramena, a sluge nižeg ranga preko lijeve ruke.
U toku šesnaestog vijeka salvete se počinju izrađivati u različitim veličinama za razne događaje. Dajper, (diaper) engleska riječ za salvetu koja potiče od grčke riječi “diaspron”, bila je bijela pamučna ili lanena tkanina koja je po rubovima imala šare u obliku dijamanta. Servijet (serviette) je bila velika salveta, a servijet de kolejšen (serviette de collation) je bila manja koja se koristila dok se jelo, slično načinu na koji se danas koristi koktel salveta. Tuaj (touaille) je bio zajednički peškir koji je visio na zidu.
U sedamnaestom vijeku, standardna salveta bila je približno 90 cm široka i dugačka oko 110 cm. Svoju ogromnu veličinu naravno duguje činjenici da su ljudi tog perioda jeli rukama.
Veliku prekretnicu u ulozi salveta predstavlja uvođenje viljuške u osamnaestom vijeku. Viljuška, kojoj je trebalo dosta vremena da bude prihvaćena, čini jelo “čistim procesom” te salvete gube svoju prvobitnu funkciju i postaju samo ukras.
Što se tiče papirnih salveta, one se u upotrebi pojavljuju krajem 19. vijeka, zahvaljujući japanskom tržištu. Njihova upotreba počinje 1887. godine, nakon što britanska firma John Dickinson Ltd. nabavlja ukrasne salvete iz Japana na koje stavlja svoj logo i druge marketinške informacije, pretvarajući ih tako u suvenire.
Danas se salvete izrađuju u raznim veličinama: velike za obroke sa više jela, srednje za jednostavne menije, a male za popodnevne čajeve i koktele.