Baka mi je često pričala o svojoj baki Stani. I ja sam tako, kroz bakina sjećanja, zamišljajući svoju baku kao malu djevojčicu, zamišljala i baku Stanu. Voljela sam bakine priče, a ovo mi je jedna od omiljenih. Pričam je i vama, jer bakine bake lukmira može biti jelo koje i vi rado pravite. Jednostavno i slasno.

Ovako se moja baka sjeća lukmire i svoje bake Stane.

“Sva djeca se raduju školskom raspustu. Ja sam mu se naročito radovala jer sam znala da ću dio raspusta provesti kod bake.

Jednu baku nisam upamtila. Umrla je prije nego sam se rodila, ali zato drugu, baku Stanu, pamtim po mnogo čemu.

Do njene kuće, na periferiji malog mjesta gdje je živjela, dolazilo se preko rijeke Željeznice, "pontonskim" mostićem. Na sredini tog mostića ja bih se uvijek, držeći se za žičanu ogradu, zadžala neko vrijeme. Stajala bih tu i gledala u bistru rijeku. Posmatrala sam pastrmke sa crvenim pjegicama kako plivaju u njoj.

Imala sam ja i svoj mali ritual na pontonskom mostiću. Kada bih se zasitila gledanja u Željeznicu, jako bih zaljuljala mostić i ostatak puta preko njega prešla klateći se. Nakon mosta, čekao me je uski, dugački puteljak koji me vodio pravo do bakine kuće.

Kućica mala, prava bosanska, kamene stepenice, drvena vrata sa rezom, pa kuhinja sa "fijaker" šporetom i ognjištem sa verigama na kojima je visio kotlić u kome su se uvijek krčkale bakine ukusne čorbe. Bio je tu i kredenac, stalaže na kojima su stajali domaći džemovi i u ćošku - "naćve". Tako se zvao veliki drveni sanduk sa poklopcem u kome su stajali brašno, sito, oklagija i domaći kvasac. Na zidu iznad naćve bila je okačena sinija (mali pokretni stolić sa kratkim nogarama) na kojoj je baka često razvijala jufke za pitu i pravila ostala tijesta.

Iz kuhinje se ulazilo u veliku sobu koja je imala tri mala prozora, kroz koja sam ja voljela posmatrati mostić i rijeku.

Možda mi je i baka u toj majušnoj kuhinji izgledala još veća ali se svoje bake Stane sjećam kao visoke, stamene žene. Sjećam se i da su drugi za nju uvijek govorili: "Ni muškarac joj nije ravan."

Baka bi me uvijek dočekala raširenih ruku i našem radovanju nije bilo kraja. Pričala bi mi do duboko u noć i ja bih tako, uljuljkana bakinim umilnim, tihim glasom, sigurna u njenom zagrljaju, zaspala. Budio bi me žubor potočića i sunčeve zrake koje su se u sobu uvlačile kroz male prozore. Bake u krevetu nije bilo. Znala sam da je ona već davno ustala.

Ustala bih i ja. Sišla bih niz tri kamena stepenika u bakino dvorište. Radosno sam poskakivala znajući da me samo 10-tak koraka dijeli od mog omiljenog doručka. Naime, baka bi uvijek, pored potočića u kome su se nalazla čak tri mala, bistra izvora i 5, 6 stabala šljiva, prostrla tkanu vunenu ponjavu na kocke. Na ponjavu bi stavila siniju, a na siniji se nalazio moj doručak.

Ova jutarnja tradicija počinjala bi bakinim poljupcem. Baka bi potom zahvatila nekoliko lončića izvorske vode i pomagala mi da se umijem. Uzimala sam peškir koji je bio okačen na šljivu i žurno brisala lice. Sjela bih pored sinije, a pokraj mene, sjela bi i moja baka. Nisam znala čemu da se radujem više, bakinoj priči ili doručku, lukmiri, čiji se neodoljivi miris već odavno širio vazduhom i punio moje nozdrve. Mom apetitu nije bilo kraja. Baka bi me posmatrala kako užurbano uzimam kašiku lukmire i stavljam je na vrh slanine. Smiješila se zadovoljno, gledajući kako u slast grizem prvi zalogaj i zaljevam ga varenikom- kuvanim slatkim mlijekom.”

Vjerovatno se pitate šta je lukmira? Po riječima moje bake, to vam je jedno prosto, ukusno i nadasve zdravo, starinsko seljačko jelo sa svega nekoliko sastojaka.

Nema tu ni recepta, ni mjere. Mjera je vaš apetit. Koliko možete pojesti, toliko i napravite. A ukus će zavisiti od kvaliteta namirnica. Lukmira bake Stane je, po riječima moje bake, bila preukusna, jer je sir i kajmak baka Stana pravila sama, od mlijeka koje joj je davala njena krava Plavulja (možda ću vam i o njoj jedog dana ispričati priču).

A lukmiru je baka Stana pravila ovako.

U zdjelu bi stavila mladog sira - po volji; dodala bi kajmaka - opet po volji; to bi posolila i tome dodala, na sitne komadiće isjeckane, zelene dijelove mladog luka ("perke", kako ih je baka zvala). Sve bi to zatim dobro promiješala i ostavila sa strane.

Zatim bi baka oprala krompir, presjekla ga na pola, posolila ga krupnom solju i odozgo poredala šnite slanine. Stavila bi krompir sa slaninom u rernu da se peče a kada bi se na krompiru uhvatila korica i on porumenio, a slanina zamirisala sve do rijeke, vadila bi ga iz rerne.

Po ovom receptu svoje bake Stane i moja baka je svojim unucima, mom bratu i meni, pravila lukmiru. Ja sam se evo, pričajući ovu priču, uželila bakine lukmire i odlučila da je napravim. Jednog dana, sigurna sam, praviću je i ja svojim unucima.

O baki Stani ima puno priča i anegdota, te neka vas ne iznenadi ako vam Kreativa ispriča još poneku.