I prije nego se djeca rode roditelji počnu da pripremaju sve što je potrebno za dolazak malih bića. Sa njihovim rođenjem, uzbuđenju nikad kraja i prva godina prođe u svakodnevnom prilagođavanju novom životu i djetetu, njegovim potrebama. Puno toga se desi u toj godini i roditlelji nemaju vremena da razmišljaju kako će biti dalje. Tako prodje prvi, dođe drugi, a do tada djete počne da pokazuje više svoju ličnost, karakter, traži svoje mjesto pod Suncem. Bilo bi dobro kada bi u školi ili nekoj drugoj instituciji, učili kako odgajati djecu, djecu koja će odrasti u dobre ljude. Poenta je da djeca budu srećna, kao i roditelji, da imaju zdravu komunikaciju, povjerenje i medjusobno poštovanje. Na žalost, takav predmet nas niko ne uči i kada djeca počnu da iziskuju prihvatanje njihove ličnosti i karaktera, dolazi do prvih problema i sukoba koji nisu dobri ni za roditelje, a naročito ne za djecu.

Kako onda odgojiti dobre ljude? Kako bolje pričati sa svojom djecom?

Sjećam se kada je naš sin imao 3 godine i počeo da nas iskušava i testira koliko može da radi stvari koje mi ne volimo i kada ćemo, napokon, da reaguejmo. Možda je uzrok tome bilo rađanje sestre ili alergije na hranu koje su ga mučila. Neki roditelji se žale na “terrible twos” tj grozna druga godina, za nas je bila ta treća. Sve što bi probali nije uspijevalo i svaki pokušaj da razgovaramo je išao kako ne treba. Sada zamilite nas, na dvije strane razvučeni, neispavani, umorni. Tada smo pomislili da moramo nešto učiniti i naći način da “dođemo” do našeg dijeteta. Puno knjiga smo pročitali, ali jedna nas je najvise dojmila i uticala kako ćemo odgajati našu djecu i pomoći sebi u riješavanju problema koji neminovno iskrsnu u životu i nas i naše djece. Knjiga se zove “Kako da pričate da bi vas djeca slušala” autora Adele Faber i Elaine Mazlish.

Šta smo mi naučili? Naučili smo da poštujemo osjećanja naše djece, da ih pažljivo slušamo čak i kada nas tempo života tjera da nam fokus buden negdje drugo. Slušajući njihove emocije, naučili smo i da shvatimo njihov način razmišljanja, pronalaženje riješenja na njihov način i da im ne namećemo naša riješenje.

Sljedeće je bilo da prihvatimo ta osjećanja. Ovo i nije tako lako ali kada jednom naučite tu lekciju, dobro dolazi u svim sferama života. Opisivanjem osjećanja koje djeca imaju ali  riječima, učimo ih da bogate svoj riječnik, da vjeruju u nas i da znaju da smo tu za njih.

Zatim je došla lekcija saradnje sa djecom. Kako naučiti čak i najmanje dijete da sarađuje, da bude dio tima. Kao i svi mi i djeca su socijalna bića tako da imaju potrebu da budu dio neke zajednice. Ako želite da djeca pokupe igračke sa poda, bolje je da opisete da su igračke na podu. Time skrećete pažnju na problem bez ostavljanja osjećaja krivice. Objasnite šta se dešava ako igračke ostanu na podu i dodajte u to svoje osjecanje. Primjer: Igračke su na podu…Kada su igračke na podu možemo pasti i udariti se. Ja ne volim da me boli nešto i da nam soba bude neuredna. Ako ni to ne pomogne dajte “život” tim igrackama. Napišite poruku kao da su igracke napisale “ Stavi nas u korpu, molim te”. Čudno zvuči, ali vjerujte radi. U početku je našem sinu bilo jako smiješno i interesantno kada bi se “stavili” na mjesto igračke ali je brzo naučio lekciju, a i mi sa njim.

Svima je poznata rečenica: “Batina je iz raja izašla”. Mislim da nije, nego iz očaja i nestrpljenja roditelja da se suoče sa osjećanjima svog dijeteta. Djeca se ne kažnjavaju već uče da pomažu, rasuđuju o svojim postupcima i pronalaze riješenja. Ako nešto urade, najčešće, dijete pokušava da skrene pažnju na sebe ili iz neiskustva i mogućnosti da vidi posljedice svog ponašanja. Naravno da možemo izraziti svoja osjećanja, riječima, ali bez kritika na samu ličnost dijeteta. Kažite mu šta od njega očekujete i kako da popravi situaciju. Uvijek im dajte mogućnost izbora jer niko ne voli ultimatume, čak ni vi sami. Ako neželjeno ponašanje potraje, uradite nešto što će pokazati vaše neslaganje. Primjer…svaki put kada koriste biciklo zaborave da ga spreme, vi ga spremite  i objasnite da će bicikl ostati tu neko vrijeme. Dajte dijetetu vremena da osjeti posljedice svog ponašanja i samo nađe riješenje. Pametne su to glavice!

Kako dijete raste, moramo im davati više samostalnosti, mogućnosti da sami biraju, a da pri tome pokažemo razumjevanje za njihovu borbu. Ne trebamo ih previše ispitivati o svemu i moramo im dati mogućnost da iskažu svoje mišljenje. Ako dijeca traže riješenja van kuće to je dobro. Time upoznaju svijet oko sebe i uče da komuniciraju i sa drugima. Uvijek im dajte nadu da mogu uraditi bilo šta, ako to žele.

Dobro samupouzdanje je osnov zdrave ličnosti, zato je dobro djeci davati podršku ali ne kroz nepotrebne komplimente već kroz opisivanje onoga šta je dijete uradilo. Primjer: ako je dijete sklonio igračke opišite kako je pod čist, kako su igračke u korpi. Pokažite i opišite svoje osjećanje. “Kako je divno sada šetati ovom sobom” Opišite šta je sve dijete moralo da uradi da bi došlo do čiste sobe. 

Jednu od najčešćih grešaka koje roditelji prave, sigurno ne namjerno,  jeste da djeci “daju” određenu ulogu. Neko dijete će biti halapljivo, drugo nesmotreno, treće lijeno i slično tome. Ovakve riječi, kod dijece, stvaraju osjećaj da moraju “igrati” tu ulogu i čine da ono sve više se tako ponaša jer to je ono što se od njega očekuje. Zato kada god možete nađite način da dijetetu pokažete njegovu novu sliku, novi imidž. Nađite način da dijete bude dio drugačije situacije i da vidi sebe drugačije. Djeca najbolje uče imitiranjem, zato budite vi ono što želite da vidite u svojoj djeci. Dobro je i prisjećati se stvari u kojima je dijete pokazalo drugačije sposobnosti i dijela. Uvijek recite kako se osjećate ako se staro ponašanje pojavi i izjasnite o svom očekivanju ali nikada na način da ugrozi djetetov integriteti ličnost.

Nije lako biti roditelj i odgajati srećnu djecu koja će postati ljudi sa dobrim karakterom. Potrebno je vrijeme, trud i rad. Kada uspijemo u tome, niko srećniji od nas samih. Kada vidimo da “šire” svoja krila i nalaze svoje mjesto pod Suncem, sigurno koračajući dalje u život znamo da smo dobar posao učinili. Niko nas ne uči kako do tog cilja doći, nema škole i institucije za to. Knjige, savjeti su sve što imamo i zato pomozimo jedni drugima. Da nam djeca budu osnova bolje budućnosti!