Sa dolaskom avgusta i dana sa nešto blažom temperaturom, priroda nas polako priprema za predstojeću zimu (znam, znam zar već!) ali i poklanja toliko fantastičnih plodova. 

Kao dijete se sjećam kraja avgusta i lubenica na pijaci i jedva sam čekala da tata i mama svrate i donesu jednu kući. Moje nestrpljenje je sve više raslo dok bi se lubenica hladila i jedva sam čekala taj prvi zvuk kada mama zabode nož u lubenicu. Ona kao da je jedva dočekala da joj neko umanji pritisak koji se u njoj nagomilavao, počela bi da puca i sok iz nje da curi i frca na sve strane. Naravno, prva kriška bi bila moja. Ništa slađe od toga nije postojalo ni tada, kao ni sada.

Potom su na red dolazile borovnice i to one divlje, sitne ali slatke. Vječita dilema je da li ih koristiti za kolače ili pojesti onako svježe. Ko će čekati da se kolači naprave kada su borovnice tu, spremne za jelo. Ponekad bi išle uz malo sladoleda ili meda ,a ni šlag nije bio na odmet.

A tek šljive! Kod moje bake ih je bio pun voćnjak i mi djeca smo imali zadatak da ih skupimo za pravljenje rakije, a onda bi dobili korpu tek obranih šljiva. Te slatke, naše domaće šljive i njihov jedinstven ukus me i danas prati iako ne živim više u svom kraju. Takvih šljiva nigdje nema! Od njih bi pravili i nezaobilazni pekmez, sa komadićima kožice od šljiva. Kada je tek napravljen, slatko bih ga mazala, onako vrućeg, na krišku hljeba koju bi baka pravila to jutro.

Šta tek da kažem za mladi krompir koji bi moja druga baka krišom vadila iz zemlje da se djed ne ljuti (al aha!) i pekla ga nama djeci, a mi skrivajući se iza kuće halapljivo jeli. Taj neobični krompir pamtim i sada, onako crvene kože, dugačak kao prst samo malo deblji. To je bila bakina specijalna sorta i samo mali dio njive bi sadila sa ovim kropirom, vjerovatno da bi nama djeci mogla što prije da ga vadi i pravi jer on je brže rastao od običnog. 

Naravno tu je i kukuruz. Išli bi u baštu, skidali ga sa stabljike, gulili sloj po sloj dok ne dođemo do zlatno žute sredine. Trčali bi roditeljima da ih nabodu na štap i pekli polako na vatri dok pričamo čiji će ispasti najbolji i kako je pravilno peći kukuruz. Nekada bi nas baka preduhitrila i skuhala punu šerpu kukuruza i onda bi nam vadila svakom po jedan, umotavala u salvete i dobro solila, a mi bi izlijetali iz kuće dok su nam se sokovi kukuruza cijedili niz ruke. Kukuruz i so su uvijek dobitna kombinacija bili i onda, pa i sada.

Tu su i paprike. Svaka salata morala je imati paprike. Onda dolazi pečenje paprika. Dio odlazi da se upakuje u zamrzivač za salatu sa bijelim lukom, a od ostatka se pravi ajvar. I dan danas sjećam se mirisa dok se ajvar pravio. Mama bi ovaj posao radila strpljivo. Peci paprike, guli paprike, samelji i sve u šerpu, pa dodaj pečeni patlidžan, ulje i začine i onda miješaj, miješaj i kada pomisliš, dosta je…. opet miješaj. Onda pošto su joj se ruke već dobro umorile, mama kaže ”Mislim da je gotov!”. Ko je mogao odoliti da ga ne proba onako vrućeg i pored svih upozorenja mame i tate da će me stomak zaboliti od tako vrućeg ajvara. Moja djeca ga uopšte ne vole, ali mislim da je to zato što nisu okusili onaj pravi i zamirisali njegov opojni miris dok se pravi.

Krastavci i paradajz mi nekako idu zajedno. Možda zbog salata koje bi ujna pravila, a koje su uvijek imale krastavac, paradajz i luk (onaj što još nije skroz sazrio da bi se čupao iz zemlje). Obadvoje imaju tako svježu aromu i dobro idu uz razna jela. Meni je i danas najdraže samo razrezati, posoliti i tako svježe, pune soka, jesti. Mada nije loša ni salata od krastavca sa pavlakom. Paradajz se na kraju morao kuhati za sos, a krastavac se kiselio. Iako na kraju završe u drugačijim posudama i jelima, ja ih vidim kao blizance.

Toliko još plodova priroda i mjesec avgust nude da je najbolje da ja sada prestanem pisati i odem do bašte (koja je tako mala) i uberem luk, paradjaz i krastavac i napravim jednu salatu sjećanja.

Uživajte u avgustu!