Čaj je i danas jedan od najpopularnijih napitaka. Prvi su ga pili kineski monasi da bi poboljšali meditaciju i oni koji su u njemu vidjeli ljekovita svojstva. Brzo mu je rasla popularnost od prvih dana i iz Azije proširila se njegova upotreba po čitavom svijetu. U Japanu, specijalna ceremonija pripremanja i ispijanja čaja se razvila sa ciljem njegovanja i uvažavanja ljepote jednostavnih stvari u životu. Osim toga, oni koji piju čaj bili su u mogućnosti da pokažu svoje bogatstvo služeći čaj u najboljem porcelanu.

U kineskoj, kao i u japanskoj mitologiji otkriće čaja se pripisuje indijskom mudracu Bodhidharma (poznat kao Daruma), osnivaču zen budizma. Osnovao je hram Shaolin i kada je jednom meditirao dugih 9 sati, zaspao je i nije uspio da ostvari prosvećenost. Pobjesnivši što je propustio taj zadnji korak meditacije, otkinuo je svoje kapke i bacio ih na zemlju. Upravo iz tih kapaka nastao je grm biljke čaja.

Kako se širilo tržište čaja tako je on postao važan element ekonomije Kine. Trgovci čaja su bili jedni od najbogatijih ljudi Kine. Sa širenjem trenda ispijanja čaja, raste i industrija keramike tj. pravljenja jako lijepih šolja iz kojih se pije čaj. U kineskoj kulturi tog vremena razmetljivo prikazivanje bogatstva smatralo se vulgarnim, te je upotreba jednostavne, ali skupe keramičke posude za čaj bilo sve što je potrebno da bi se pokazalo nečije blagostanje.

Iako je ceremonija ispijanja čaja potekla iz Kine, nigdje nije više ta ceremonija postala tako popularna kao u Japanu. Čaj biva obično pripremljen tako što bi se lišće gnječilo dok se ne napravi kugla sa amazurom (zaslađivač od grožđa) ili đumbirom  i tek onda biva ostavljen da se kuha u vrućoj vodi.

Japanska ceremonija čaja

U Japanu se još zove chanoyu (vruća voda za čaj), kao i chado ili sado, način čaja. U početku ispijanje čaja je bila prilično haotična i glasna ceremonija gde su gosti pokušavali da pogode vrstu čaja koji piju. U 15-tom vijeku šogun Ashikaga Yoshimasa je uticao da ceremonija postane mnogo trezveniji i prigušeniji događaj, nudeći vladajućoj klasi savršeno okruženje za diskretan razgovor o osetljivim temama.

Ceremonija predstavlja japanski estetski princip vabija, gdje se vrijednost daje uvažavanju ljepote i jednostavnosti svakodnevnih stvari. Kao prvi preduslov pri ceremoniji jeste da osoba bude u pravom okruženju, a za japance to je chashitsu (soba za ispijanje čaja) ili sukiya (kuća nesavršenosti) jer aludira na jednostavnu strukturu i materijal korišten da bi se ona napravila. Ova kućica bi bila odvojena od glavne kuće i samo imućni su mogli tako nešto priuštiti. U Japanu danas se još uvijek mogu vidjeti tri ovakve kućice i označene su kao nacionalno blago. Nalaze se u okviru šinto svetišta Minase-gu i u manastiru Saiho-ji u Kjotu.

Interesantno je da su ove kućice bile male za razliku od ranijih koje su bile jako velike. Stajale bi same za sebe i do njih bi vodila kamena staza uz koju se nije sadilo cvijeće već zimzeleno rastinje i mahovina koje su imali umirujući efekat na onoga koji prilazi kućici za čaj. Ulaz je jako mali, svega 90 cm visine. Simbolika je da svi koji prođu kroz vrata su jednaki. Neki istoričari vjeruju da visina vrata ima veze sa onemogućavanjem unošenja mačeva koji su onda morali biti ostavljeni vani i time se gubila mogućnost pokazivanja ranga i statusa u društvu. Prozori ali i zidovi od papira pružali su dosta svjetla unutrašnjosti.

Sama ceremonija pripremanja i ispijanja čaja zavisila je od toga koje se škole čajne ceremonije neko pridržavao, a bilo ih je mnogo. Obično bi se voda kuhala na uglju u željeznom kotliću. Čaj je bio jak i gorak. Zajedničko za sve ceremonije jeste da se čaj pije iz najboljih porcelanskih zdjela specijalno napravljenih za to, zvanih chawan.

U 16-tom vijeku čaj dospijeva i do Evrope uz pomoć portugalskih i holandskih trgovaca i do 19-tog vijeka biva toliko popularan da je bilo moguće birati kineski, indijski ili čaj sa Šri Lanke. Čaj iz Indije i Šri Lanke je jači od kinseskog. Britanci su podstakli uzgajanje čaja u koloniji Indiji.

Osim japanske i kineske ceremonije ispijanja čaja interesantne su i one u Rusiji, arapskim zemljama, Mongoliji ali to ćemo ostaviti za neku drugu priču.

Nije sigurno bez razloga da je osnivač taoizma, Lao Cua, rekao za čaj da je eliksir besmrtnosti. Čaj je dobar za regulisanje šećera u krvi, kod dijabetesa, smanjuje mogućnost srčanog udara i za regulaciju kilaže. Danas nam naučna istraživanja potvrđuju upravo to što su znali stari mudraci.

Pozdrav sa šoljicom toplog čaja.